Rasadnik CULJAK

Luk

Engleski naziv:Onion
Latinski naziv:Allium
Luk spada među najstarije povrtlarske kulture i od davnina se upotrebljava za prehranu ljudi. Miris mu je aromatičan, a okus snažan, manje ili više ljut. Okus luka ovisi o klimi u kojoj raste - što je blaža klima, to je luk slađi. Latinski naziv za luk (lat. Allium cepa L.) u prijevodu znači "jedan", "jedinstven", a za to postoje dva razloga. Jedan je taj što luk ima jednu jedinstvenu glavicu, za razliku od svog srodnika češnjaka, dok je drugi razlog taj što se sama glavica luka sastoji od više ujedinjenih, koncentrično poredanih listova koji čine glavicu luka. Ubraja se u one vrste povrća (kao što su primjerice peršin, celer, pasternjak, poriluk) koje se koriste i kao začini, pa je stoga ponekad teško odrediti pravu granicu između povrća i začina.Sorte luka razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto tu je visoka sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Ima izražajnu aromu, a naziv je dobio prema svojoj boji – bijeli, žuti i crveni (ljubičasti). Tu spada i ljutika, sorta luka s manjim glavicama.Luk potječe iz Azije i Bliskog Istoka, a uzgaja se preko 5000 godina. Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide, dok su faraoni (npr. Tutankamon) stavljali luk u grobnice da im posluži u zagrobnom životu.U Indiji se još u 6. stoljeću luk, osim u kuhinji, koristio i za liječenje. Popularnost luka održala se i u starih Grka i Rimljana, a osobito su ga koristili siromašni slojevi ljudi kao dodatak svojim jednostavnim jelima.U srednjem vijeku bio je nezamjenjivo povrće u mnogim europskim zemljama, pa se čak posluživao kao dio zdrava doručka. Kristofor Kolumbo proširio je luk na zapad, a danas su najveći uzgajivači ovoga široko rasprostranjenoga povrća Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Španjolska.

Uzgoj

Uvjeti za rast i razvoj luka Sjemenke luka bogate su uljima pa zbog toga sporo bubre t ese produžuje proces klijanja. Minimalna temperatura za klijanje je 2°C ali usprkos tome većina klijavih sjemenki niknut će na temperaturama između 13 - 28°C. Ako u vrijeme nicanja i početnog rasta nastupe temperature niže od -2°C i potraju duže od 2 dana, mladi nasad će stradati.Najpovoljnije temperature za vegetativni rast su od 6 - 20°C dok se na onima nižim od 6 i višim od 27°C rast zaustavlja.Korijen je najosjetljiviji na niske temperature ali i posjeduje sposobnost regeneriranje.Veličina lukovica ovisi o broju i veličini listova dok prinos ovisi i o sklopu biljaka (broj biljaka po jedinici površine) pa je tako uz veći broj biljaka po jedinici površine lukovica manja ali se prinos povećava.Na razvoj lukovice utječe i dužina dana pa su kao rezultat prilagodbe za uzgoj na različitim geografskim dužinama selekconirani kultivari dugog, srednjeg i kratkog dana. Sva dobro strukturirana tla s povoljnim kapacitetom za zrak i vodu te plodna tla bogata humusom povoljna su za uzgoj luka ali preferira lakša tla kao što su pjeskovite ilovače ili ilovaste pjeskulje.Luk je osjetljiv na alkalnu reakciju tla što znači na pH tla veći od 7, dok je optimalni pH između 6 - 7. Reakcija tla mjeri se pH - metrom, koji nam ukazuje točan pH tla. Priprema tla za luk Za proljetnu sjetvu luka izvrši se osnovna jesenska obrada tla, u proljeće neposredno prije sjetva površinski sloj tla (3 - 4 cm) obradi se tako da se dobije fina mrvičasta struktura u koju se polaže sjeme.Ispod toga ostavljamo u stanju kakvo je ostalo nakon oranja jer se na taj način omogučuje bolje korištenje zimske vlage. Kako bi se tlo u proljeće što prije zagrijalo još u jesen se dignu gredice koje se ostave grublje obrađene a u proljeće se dodatno obrade te se izravna njihova površina te time omogučilo polaganje sjemena na istu dubinu. Sadnja luka Prednosti uzgoja iz lučice u usporedbi sa direktnom sjetvom: Brži razvoj luka te ranija berba, snažan korjenov sistem omoguçava dobru berbu i kod uzgoja na sušim tipovima tla, robusne biljke smanjuju rizik primjene herbicida, manja podložnost gubitku sadnje kod erozije vjetrom na laganim tlima, odličan za preradu. Lučica se sadi na uzdignute gredice ili na ravne površine u trake (4 - 5 trake u redu) s razmakom redova 20 - 30 cm , 40 - 60 cm između traka te 10 - 15 cm između lučica. Sadi se na 2 - 3 cm. Sadnja se obavlja ručno ili mehanizirano. Ispravnp postavljanje lučice utlo je s platoom (korijenjem) prema dolje. Kod ručne sadnje lučica to se uspješno kontrolira što nije slučaj za mehaniziranu sadnju jer je položj lučica slučajan pa postoji mogučnost da se lučice posade naopako. Iz naopako posađene lučice (plato prema gore, 180°) ne razvija se lukovica, dok one koje padnu pod kutom od 90° daju lukovicu neparavilnog oblika i slabije kvalitete. Nakon sadnje poželjno je lagano povaljati tlo da se uspostavi što bolji kontakt između lučice i tla tj. vlage u tlu. Lučica se u večini slučajeve sadi u proljeće iako se može saditi i u jesen. U jesen se mogu saditi i sitnije lukovice ali samo za berbu mladog luka u proljeće jer su takve lukovice prošle kroz vernalizaciju pa ubrzo u prolječe tjeraju cvjetnu stabljiku te cvatu. Njega usjeva nakon sadnje slična je kao i nakon direktne sjetve. Plodored za luk Luk te ostale kulture iz porodice (lat. Liliaceae) ne smiju se uzgajati na istoj površini do 5 godina zbog brojnih zajedničkih bolesti i štetnika. Dobre predkulture luku su ; pšenica, ječam, uljana repica i djeteline za ljetnu sjetvu ili jesensku sadnju ili pak krumpir i grah za proljetnu sadnj. Kao predkulturu treba izbjegavati zob i raž jer ih napada isti štetnik. Udaljenost druge parcele luka treba biti njamanje 300 m radi sprečavanja prenošenja bolesti. Navodnjavanje luka Navodnjavanje luka moguće je sistemom kišenja (koje se osobito pimjenjuje nakon sjetve luka kako bi se spriečilo stvaranje pokorice), sistemon „kap po kap“ te navodnjavanje u brazde. Pravilno doziranje vode vrlo je značajno u praksi navodnjavanja. Postoje dva osnovna elementa pri doziranju vode, a to su: obrok navodnjavanja i trenutak početka navodnjavanja. Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (m3/ha ili u mm). Obrokom treba navlažiti tlo do poljskog vodnog kapaciteta što znači da obrok navodnjavanja ovisi o vrsti tla. Za određivanje obroka navodnjavanjem potrebno je poznavati vlažnost tla prije navodnjavanja te vodn asvojstva tla. Razlika između poljskog vodnog kapaciteta i trenutačnog sadržaj vode u tlu predstavlja obrok navodnjavanja. Trenutak početka navodnjavanja prestavlja točno oređeni trenutak dodavanja obroka navodnjavanja, što je jedan od uvijeta za uspješno i racionalno navodnjavanje. Ako se trenutak navodnjavanja određuje ″od oka″ navodnjavanje je neracionalno, a može biti i štetno. Za uzgoj luka potrebno je navodnjavanjem održavati vlagu tla na 70 - 80% pojskog vodnog kapaciteta na dubini od 20cm dokle seže dubina korijena. Najveće potrebe za vodom a i hranivima luk ima u fazi intezivnog rasta lisne mase te u fazi „glavičanja“ odnosno formiranja lukovice. 3 tjedna prije planiranog vađenja luka treba prekinuti navodnjavanje kako nebi došlo do pucanja vanjskih suhih listova zbog naknadnog rasta lukovica. Kako bi se ostvario povoljan trenutak početka navodnjavanja i odredio obrok navodnjavanja te time omogučila rentabilna i racionalna potrošnja vode potrebno je koristiti mjerače vlage u tlu. Navodnjavanje kišenjem Ovom metodom navodnjavanja voda se raspodjeljuje po površini tla u obliku prirodne kiše. Prednosti navodnjavanja kišenjem: mogućnost upotrebe u različitim topografskim uvjetima, pripremni radovi na zemljištu su nepotrebni ili minimalni, ne zauzima obradivu površinu, ne smanjuje korištenje mehanizacije, mogućnost ekonomičnog korištenja raspoložive vode zbog točnog doziranja, tlo je manje izloženo pogoršanju fizikalnih svojstava, mogućnost navodnjavanja tek zasijanih polja i mladih nasada, mogućnost primjene fertirigacije. Pri navodnjavanju kišenjem uređaj sistema zahvaća vodu iz izvora, zatim je tlači kroz cijevi i na kraju je preko rasprskivača, u obliku prirodne kiše, raspodjeljuje po površini koju navodnjava. Sistem navodnjavanja može biti prenosiv, polustabilan i stabilan. u prenosivom sistemu svi dijelovi su prenosivi, a cijevi se spajaju brzopriključnim spojkama. polustabilni sistem ima stabilni uređaj za zahvaćanje vode i glavni cjevovod, dok su kišna krila i rasprskivači prenosivi. Glavni cjevovod je najčešće postavljen u tlu, tako da na površinu tla izlaze samo hidranti na koje se spajaju kišna krila. stabilni sistem ima sve dijelove stabilne. Rasprskivači se priključuju na cijevnu mrežu koja je najčešće postavljena u tlu. Svaki sistem navodnjavanja kišenjem se sastoji od vodozahvata, mreže cijevi, rasprskivača i armature. Vodozahvat može biti gravitacijski ili primjenom pumpnog agregata. U vodozahvatu pumpnim agregatom, voda se usisava iz izvora i tlači potrebnim tlakom kroz mrežu cijevi do rasprskivača. Pumpni agregat se sastoji od pogonskog motora i pumpe, najviše se koriste centrifugalne pumpe. Neophodno je uskladiti snagu pogonskog motora sa zahtjevom pumpe. Cijevna mreža služi da se voda provodi od izvora do rasprskivača. Ova mreža sastoji se od usisne cijevi, glavnog cjevovoda i kišnih krila. Na kišnim krilima se na određenim razmacima nalaze odvojci za spajanje rasprskivača. Rasprskivači imaju završnu ulogu u sistemu kišenja. Oni prskaju (razdjeljuju) vodu po površini tla u obliku kapljica. Budući da je njihova uloga vrlo važna, oni moraju pravilno i kvalitetno raditi. Rasprskivači se mogu razlikovati prema vodnom tlaku, dometu bacanja vode, količini izbacivanja vode, površini kišenja, intenzizetu kišenja, vrsti i broju mlaznica, načinu pogona i načinu kišenja. Za primjenu kišenja potrebno je izvršiti pravilan izbor rasprskivača. Za navodnjavanje povrćarskih kultura najpovoljnije je lagano kišenje pa će najbolji biti rasprskivači malog intenzizeta i malog dometa. Jedna od najvažnijih osobina rasprskivača jest ravnomjernost kišenja. Idealno kišenje narušava puhanje vjetra pri navodnjavanju. U pravilu pri kišenju najviše vode padne oko samog rasprskivača, a prema kraju dometa sve manje. Zbog toga se u svrhu što ravnomjernijeg kišenja po cijeloj površini rasprskivači prikladno razmještaju po površini koja se navodnjava.. Osim raspskivača pri kišenju je vrlo važno postaviti najpovoljniji raspored cijelog uređaja. Položaj zahvata vode, glavnog cjevovoda i kišnih krila može biti različit. Pri izboru potrebno je voditi računa o izvoru vode, topografskim uvjetima te veličini i obliku parcela. Prema tome, za svaku parcelu je potrebno prethodno razmotriti prirodne, tehničke, tehnološke i ekonomske prilike i nakon toga odlučiti se za položaj pojedinih dijelova uređaja. Pri navodnjavanju kišenjem vrlo je važno poznavati trajanje kišenja s jednog položaja rasprskivača. Ako kišenje traje duže nego što je to potrebno, dodat će se tlu (kulturi) veća ili prevelika količina vode, koja može uzrokovati niz posljedica: pogoršanje fizikalnih svojstava tla, ispiranje hranjiva, eroziju, zaslanjivanje. U slučaju kračeg kišenja od potrebnog, tlo se neće do potrebne dubine saturirati vodom u vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta. Obrok navodnjavanja će zavisiti od osobina tla, kulture i momentalnog stanja vlažnosti tla. Lokalizirano navodnjavanje "kap po kap" Na taj način omogućava se navodnjavanje u bilo koje doba dana jer ne može doći do šoka usljed primjene hladne vode na vruće biljne djelove. Izbjegavanjem vlaženja lišća izbjegava se i stvaranje povoljnih uvijeta za razvoj gljivičnih bolesti. Sustav ne radi pod velikim pritiskom pa je ujedno i narušavanje mrvičaste strukture tla povoljne za rast krastavaca smanjeno na minimum. Zbog manjeg radnog tlaka (0,3 - 1,5 bara) manji je i utošak energije. Lokalizirani dotok vode smanjuje navodnjavanu površinu pa su i gubici vode evaporacijom ili ispiranjem manji (štednja vode). Prednost navodnjavanja kap po kap je i u mogučnosti fertirigacije tj. primjeni tekućih gnojiva istovremeno s navodnjavanjem. Jedan od najznačajnijih problema navodnjavanja kapanjem je začepljenje kapaljki, bilo mehaničko ili kemijsko. Začepljenje kapaljki je izravno povezano s kakvoćom vode za navodnjavanje, te s njezinim fizikalnim, kemijskim i mikrobiološkim čimbenicima. Filterima se može spriječiti mehaničko začepljenje kapaljki. Kemijsko začepljenje se javlja kao posljedica stvaranja netopivih soli na samom otvoru ili unutar kapaljke. Uređaj za kapanje sastoji se od pogonskog dijela s glavom sustava, filterskog uređaja, glavnog cjevovoda, lateralnih ili razvodnih cijevi i kapaljki. Uređaj kapanja karakterizira kapaljka kao mjesto na kojem se reducira radni tlak iz cijevi i u obliku kapljice ispušta vodu na ili u tlo. Ovaj način navodnjavanja ima dva sustava: površinsko i podpovršinsko navodnjavanje. Kod površinskog navodnjavanja cijevi i kapaljke postavljene su iznad tla ili na površini tla, a kod potpovršinskog navodnjavanja one su ukopane u tlo. Pri uzgoju krastavaca cjevi za navodnjavanje gotovo se uvijek postavljaju na površinu tla ali ispod polietilenske folije ako se ona primjenjuje. Navodnjavanje brazdama Spada u starije metode pri uzgoju povrćarskih kultura. Sistem navodnjavanja brazdama sastoji se od dovodnog kanala, razdjelnih kanala, razdjelnih brazda, brazda i prenosivih ustava. Razdjelne brazde mogu se zamijeniti plastičnim, gumenim ili metalnim cijevima koje prebacuju vodu iz razdjelnog kanala u brazde. Unaprjeđenje sistema može se vršiti upotrebom prenosivog cjevovoda. Ovim načinom mogu se dovodni i razdjelni kanali, kao i razdjelne brazde, zamijeniti cijevima. Cijevi su od lakog materijala zbog lakšeg prenošenja. Promjer im je obično 15 cm. Cijevi koje zamjenjuju razvodne kanale, odnosno razvodne brazde, imaju na sebi otvore čiji se razmak može regulirati radi mogućnosti ulijevanja vode u brazde s različitim razmakom. Za uzgoj povrćarskih kultura razmak brazdi je 50 - 100 cm. Za ovu metodu navodnjavanja poželjno je da teren bude relatvno ravan, s ravnomjernim padom, najpovoljniji je pad 2 - 4%. Dubina brazda je 15 - 25 cm. Obrok navodnjavanja zavisi od osobina tla, uzgajane kulture i momentalne vlažnosti tla. Ovaj način navodnjavanja ne narušava strukturu tla i smanjuje uvjete za stvaranje pokorice, a troši i manje vode - to su razlozi zašto se ta metoda, koja je jedna od najstarijih, održala i do danas. Gnojidba luka Luk je jako osjetljiv na zaslanjenost tla i visoku koncentraciju tekuće faze tla pa treba biti pažljiv pri gnojidbi mineralnim gnojivima jer će prevelike doze dovesti do proređenja sklopa biljaka nakon sjetve. Iz toga razloga mineralnu gnojidbu za uzgoj luka uvijek treba uskladiti sa zalihama hraniva u tlu te određene količine hraniva osobito dušika dodavati ovisno o potrebama za istim u određenoj fazi razvoja luka. Povoljne količine fosfora i kalija osiguravaju dobru održivost luka u skladištu. Treba obratiti i pažnju na lukovu morfološku građu korijena koji je plitak, male gustoće te uglavnom bez korijenovih dlačica pa je i usvajanje hraniva otežano i iz tog razloga treba osigurati veću koncentraciju fosfora i kalija u tekućoj fazi tla. Pošto luk voli humusna tla poželjna je primjena stajskih gnojiva osobito na mineralnim tlima s time da se gnoji kultura koja prethodi luku. Zreli stajski gnoj se može primjeniti i direktno za uzgoj luka ako planiramo proljetnu sjetvu ili sadnju lučica i to zaoravanjem u tlo kod osnovne jesenske obrade tla. Stajski goj se primjenjuje u količini od 30 - 50 t/ha. Kao i za svaku drugu poljoprivrednu kulturu mineralna gnojidba se dozira s obzirom na zalihe hraniva u tlu čije konkretne podatke nam može dadi analiza tla. Brzo utvrđivanje pojedinih elemenata omogučuju nam priručni mjerni instrumenti za analizu tla. Primjer okvirne mineralne gnojidbe tla: u osnovnoj obradi tla zaore se 900 kg/ha NPK 5:20:30 pred sjetvu/sadnju dodataje se 150 kg/ha UREE prihranjuje se kad je visina biljaka oko 10 - 15 cm i to sa KAN-om u količini od150 kg/ha. Uzgoj luka direktnom sjetvom Različiti su načini uzgoja luka te će svaki biti opisan u zasebnom članku: uzgoj direktnom sjetvom na predviđenu površinu, uzgoj iz presadnica, uzgoj iz lučice. U ovom članku opisujemo uzgoj luka iz direktne sjetve Uzgoj luka na ovaj način moguč je samo uz osiguran sustav navodnjavanja. Priprema tla za sjetvu opisana je u prethodnom članku ("Priprema tla i gnojidba") Direktna sjetva u kontinentalnom području trebala bi se obaviti u drugoj polovici ožujka ili prvoj polovici travnja dok pritom treba pripaziti na temperature tla i zraka. Ako se sije u tlo čija temperatura je manja od 7°C nicanje je dugo i neujednačeno a dio sjemenki i propada pa se time prorjeđuje sklop i smanjuje budući prinos, ako pak u vrijeme nicanja sjemena potraju negativne temperature (niže od -2°C ) duže od 2 dana niknute biljćice će propasti. Sjetva ne smije biti ni prekasnajer se biljci ne ostavlja dovoljno vremena za razvoj lisne mase za normalno „glavičenje“, pa takva lukovica ima debeli vrat i nije prikladna za skladištenje. Za direktnu sjetvu preporuča se koristiti hibridno sjeme koje je kalibrirano, ujednačene apsolutne težine, visokog postotka klijavosti, pilirano (tretirano protiv bolesti i štetnika ). Utrošak sjemena ovisit će o načinu sjetve te sklopu biljaka ( broj biljaka po jedinici površine ) koji želimo ostvariti. Za što točniji utrošak sjemena služimo se sljedečom formulom: X= 1000*A/B*C*D x – sjeme kg/ha A – planirani broj biljaka/m2 B – broj sjemenki u g C - % - tak klijavosti D – poljski faktor *poljski faktor iznosi 0,7 pri povoljnim uvijetima odnosno 0,5 pri ranijoj sjetvi i nepovoljnijim uvijetima *ako želimo uzgojiti lukovice promjera 5 - 7 cm planira se sklop os 50-100 biljaka/m2 a za krupnije lukovice radimo sklop od 25 - 50 biljaka/m2 *broj sjemenki u 1g navode sjemenske kuće na pakiranju Sjetva se vrši preciznom, najčešče pneumatskom sijačicom za sitnosjemene povrtlarske kulture, na dubinu od 1,5 - 3 cm dubine. Sije se u petero ili šesteroredne trake s razmakom redova u traci 25 - 30 cm a između trakama 50 - 60 cm. Da bi sjeme ujednačeno niknulo sjetveni sloj mora biti jednolično vlažan, a ako to nije omogučeno prirodnim putem treba pristupiti navodjavanju i to kišenjem s malim intezitetom, da se izbjegne eventualno stvaranje pokorice finog sjetvenog sloja. Luk se tokom uzgoja ne smije uskratiti u opskrbi s vodom pa ukoliko nastup sušni period treba pristupiti navodnjavanju. Naime luk može podnjeti sušu tj. nedostatak vode ali u takvim uvijetima on prestaje s rastom i razvojom pa se to kompenzira sa prinosom koji će biti manji bez obzira na to što luk nastavlja s rastom kod ponovne opskrbe vodom. Najveće potrebe za vodom a i hranivima luk ima u fazi intezivnog rasta lisne mase te u fazi „glavičanja“ odnosno formiranja lukovice. 3 tjedna prije planiranog vađenja luka treba prekinuti navodnjavanje kako nebi došlo do pucanja vanjskih suhih listova zbog naknadnog rasta lukovica. U područjima klime s umjerenim zimama luk se može sijati sredinom kolovoza na isti način kao proljetnom sjetvom. Opskrba vlagom u fazi nicanja je bitna a isto tako i početnoj fazi rasta luka jer poželjno je da se do zime biljke razviju dovoljno da mogu podnjeti eventualni niske temperature a da ne prođu kroz vernalizaciju. Kultivari namjenjeni za taj način uzgoja oplemenjeni su da mogu podnjeti temperature do -10°C uz uvijet da je lažna stabljika promjera 5 - 7 mm. Upotreba herbicida neizbježna je tokom cijele vegetacije luka. Berba luka Luk uzgajan iz direktne sjetve postiže tehnološku zrelost krajem kolovoza i u rujnu kad su veće mogućnosti za oborine te su temperature zraka u trendu pada. Iz tog razloga ne ostavlja se da se lišće do kraja osuži već se sa berbom kreće kada još ima zelenog lišća ali je lažna stabljika omekšala a 50 - 80% lišća je poleglo. Takav luk (sa djelomično zelenim lišćem) lišće se pokosi krmnim kombajnom 6 - 8 cm iznad „glavica“ a lišće se uklanja se polja. Nakon što se vrat djelomično osuši (potrebno je nekoliko sati) kombajnom se vade glavice i otpremaju na doradu. Luk proizveden iz lučica dozrijeva ranije od onog uzgojenog direktno iz sjemena i to u srpnju i kolovozu kad nema puno obrina pa ako vrijeme to dopušta on se počupa ili iskopa odgovarajučim ratilom te se tjedan dana ostavi u polju da se osuši. Nakon što se iskopa pokrije se lišćem da na lukovicama ne nastanu opekotine od sunca. Nakon što se dovoljno osuši očisti se od lišća i zemlje, skupla se u vreće ili bokspalete te otprema u skladište. Prinos luka uzgojenog direktnom sjetvom varira od 40 - 50 t/ha a onog iz lučice od 20 - 30 t/ha.
BAZA ZNANJA
BLOG
16.10.2016.
Zimska ishrana ne mora biti monotona: Uživajte u omiljenim ukusima i dobroj liniji
 
DODATNE POGODNOSTI ZA REGISTROVANE ČLANOVE I SARADNIKE
© 2016. moja-farma.com, Sva prava zadržana